Ispovjest Borisa Dežulovića

Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak

Borisu Dežuloviću 2005. liječnici su otkrili rak. Gledao je u liječnikovo lice i prvo što mu je palo na pamet bio je vic. Očajnički se glupirao u pokušaju da sakrije strah. Uslijedile su dvije operacije i kemoterapija. Imao je sreće. Preživio je.

Njegovana starica u skupoj bundi ušla je u ured predsjednika uprave Chase Manhattan Banke i ponudila mu okladu: stotinu tisuća dolara da ima kockasta jaja. Ovaj je, naravno, pomislio da je baba luda, ali je ipak prihvatio okladu. Sto tisuća je sto tisuća.

Da - rekla je bakica - zato ćete razumjeti zašto bih ja to ipak ovjerila u prisutnosti advokata. Prilično siguran u jajolikost vlastitih jaja, mister predsjednik je pristao. Kad se vratila s odvjetnikom, bakica je od predsjednika banke zatražila da skine hlače, kako bi se osobno uvjerila u oblik njegovih testisa. Ugledni je bankar zaključao ured i skinuo hlače, a starica je spremno uzela njegova prilično jajolika muda u ruke. Predsjednik banke zbunjeno se smješkao: najzad, čak ni on nikad lakše nije zaradio sto somova. Bakinom odvjetniku, međutim, stvar nije bila smiješna. Čovjek je ublijedio i zaljuljao se. A što je njemu? - pitao je bankar staricu navlačeći hlače. Ah, to - odmahnula je ona predajući mu ček na sto tisuća - kladila sam se s njim u milijun dolara da ću predsjednika uprave Chase Manhattan Banke držati za jaja.

Treba hitno operirati

Ta mi je anegdota pala na pamet dok mi je doktor Ivanišević u svojoj ordinaciji rukama prevrtao jaja. Zapravo sam premro od straha i htio sam je ispričati doktoru kako bih odagnao vlastite crne slutnje. Nijednom do tada, niti jedan put u svih šest-sedam mjeseci otkako me prvi put na dodir zabolio lijevi testis, nisam pomislio da to može biti išta ozbiljnije od nekakve upale. Sve do trenutka kad sam skinuo hlače. Gledao sam doktorovo ozbiljno lice, i anegdotom o bakici dječjim sam se refleksom htio valjda sakriti od loših vijesti. Prije nego sam išta izustio, doktor je rekao samo: "To je to. Treba hitno operirati".

Doktor Ivanišević nijednom nije spomenuo riječ "rak". Doktori to zapravo rade samo u američkim filmovima. U Hrvatskoj, to vam stavljaju do znanja smrknutim pogledom i pitanjima poput "Bavite li se body-buildingom?". "Nema potrebe da mi laskate", nastavio sam se očajnički glupirati pred smrtno ozbiljnim doktorom, a on je hladno objasnio: "Znate, to se zna dogoditi kod bildera, od onih steroida i kemikalija." TO je znači TO, TO se događa drugima, naravno, TO se, eto događa bilderima, ali ja nisam bilder, to je nesporazum, ja sam debeo čak i za šahista - tonuo sam sve dublje, dok je doktor, ne obazirući se na moje pošalice, ispunjavao uputnicu za urologa na kojoj je nerazumljivim rukopisom, službenim jezikom hrvatskih liječnika, pisalo: nešto nešto bla bla nešto nešto nešto klinički suspektno na tum.

Tako to, dakle, izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "tum.", blijed poput onog advokata s početka priče, makar dvjesto kuna za pregled testisa i nije neka lova prema onoj što ju je on izgubio. Onda shvatiš da je taj komad papira samo uputnica za pregled, da će TO operirati, znači izlječivo je, pa da - hvataš se sad za svaku riječ - ne bi doktor rekao da treba operirati da nije izlječivo, neće hrvatsko zdravstvo plaćati uzaludne operacije, da je stvar tako, hm, smrtno ozbiljna rekao bi, što ja znam, "imate još toliko i toliko mjeseci života, iskoristite ih najbolje što možete", kako to već govore u američkim filmovima, "uplatite krstarenje oko svijeta karticom ili čekovima s odgodom plaćanja", tako bi valjda rekao doktor da je TO zaista tako zajebano.

Najzad, pomislio sam, to "tum." ne mora značiti "tumor". Da je to tumor, razmišljao sam putem do kuće, doktor ne bi za riječ od pet slova pisao skraćenicu, već bi valjda nadopisao još ta jebena dva slova. Mislim, kakvog smisla ima, recimo, "otorinolaringologija" pisati "otorinolaringologi."? Da je tako škrt na kemijskoj olovci i da je zaista riječ o karcinomu, s tri slova mogao je napisati i "rak". Vjerojatno postoji neki tumitis, nekakva tumberkuloza testisa, razmišljao sam grozničavo.

Kući sam otvorio Anićev Rječnik stranih riječi. Istina, na tum- kod Anića postoje samo dvije dijagnoze. Jedna je "tumor", a druga "tumplek - žarg. osoba malih mogućnosti shvaćanja, do gluposti naivna osoba". Odabrao sam, jasno, ovu drugu: nekako bih radije bio neizlječivo naivan tumplek, nego bolovao od izlječivog tumora. Da je, međutim, Anić imao prostora, vjerojatno bi definicija tumpleka bila šira, i glasila bi otprilike ovako: "osoba malih mogućnosti shvaćanja, toliko naivna da radije vjeruje kako 'tum.' na uputnici znači 'tumplek' nego 'tumor'."

Danas zvuči kao naknadna zajebancija, ali vjerujte, čovjek kojemu su upravo mrtvo ozbiljnim rukopisom napisali da ima "tum." toliko je malih mogućnosti shvaćanja da se hvata za svaku, do gluposti naivnu nadu. Kada se napokon, u dva iza ponoći, sjetite da postoje i dobroćudni tumori, već ste toliko dobroćudan tumplek da vam i uputnica "klinički suspektna na tum." zvuči kao uputnica za zubara.

Nakon Anića konzultirao sam i Google: TO je dakle najčešće seminomski tumor koji se u ranoj fazi uspješno liječi i napada muškarce između 15 i 45 godina. Dobro je, rekao sam ženi, uhvatio sam ga u zadnji čas. To je bilo sve što me zanimalo. Od tada do danas niti jednom više na Google nisam ukucao "tumor".

Je li tumor dobromudan?

Sutradan sam tako dobre volje - koliko već dobre volje može biti tumplek s tumorom - otišao na pregled u bolnicu na Križinama, spreman na sve što će mi reći doktor. Naposljetku, bio je petak, 13., i tumor nije bila najgora stvar koja se čovjeku na taj dan može dogoditi. Doktor Surjan je rekao riječ "rak", ali ja sam već bio spreman na nju. Ultrazvuk i tumorski markeri nedvojbeno su potvrdili "kliničku suspekciju" i mi smo ležerno, kao da razgovaramo o vađenju zuba, dogovorili operaciju. Po mene je došao sestrin muž, splitski hrvački trener Hrvoje Karninčić, koji je toga dana, nakon dugogodišnjeg čekanja i volontiranja, konačno dobio posao na fakultetu. Otišli smo zato ravno kod mojih roditelja i s vrata im priopćili da imamo dobru i lošu vijest.

PRVA OPERACIJA U SPLITSKOJ BOLNICI

Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet, umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktora koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. ‘Doktore’, bilo je zadnje što sam rekao, ‘pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša.’

Danas kad me pitaju jesam li se svjesno protiv raka odlučio boriti zajebancijom, humorom protiv tumora, ili sam samo - što bi rekli moji prijatelji - kreten (hrv. tumplek), znam da ni jedno ni drugo nije do kraja netočno. Koliko god to, međutim, s jedne strane bila svjesna odluka, a s druge strane i crta mog karaktera, u oba slučaja bila je zapravo riječ o reakciji organizma na strah. Protiv straha ja se, kao i protiv političkih režima, znam boriti samo zajebancijom. Po horoskopu sam, uostalom, optimist: kad mi uklone lijevi testis, moje mošnje neće biti napola prazne, već napola pune.

Problem je što okolina ponekad nema takav osebujan smisao za tumor. Moja majka, recimo - navikla na kojekakve glupe šale od zeta i mene - cijeli je taj dan mislila da se zajebavamo s njom. Nije vjerovala niti da ja imam rak, niti da je Karna dobio posao. Kasnije smo joj dozirali informacije i držali je u uvjerenju da je karcinom testisa zapravo uobičajena muška bolest. Za rak na jajima treba imati muda, rekao bih ja, a ona bi, oduzeta od straha, vjerojatno mislila da čak ni ja ne mogu biti takav kreten da zbijam šale s nečim čime nema šale, pa je valjda taj tumor zaista tako, hm, dobromudan.

Idućeg dana shvatio sam da će slijediti brojni pozivi i zapitkivanja, i da poštedim obitelj telefonskog maltretiranja, a prijatelje neugodnog okolišanja, sjeo sam za kompjuter, napisao Izvještaj liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Bore, i poslao ga na e-mail adrese svih prijatelja. Izvještaj je započinjao riječima: "Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, svim narodima i narodnostima - najvećem sinu Ive i Nevenke Dežulović, drugu Borisu Dežuloviću Bori, danas je dijagnosticiran zloćudni karcinom lijevog testisa, čime je i znanstveno dokazano da drug Boro ima muda."

Efekt je, naravno, bio posve suprotan: telefon je zvonio cijelu večer, do dugo u noć, i ja sam svakome pojedinačno morao objasniti da nije zajebancija, to jest da jest zajebancija, ali da nije.

Operiran sam u splitskoj bolnici nekoliko dana kasnije. Pamtim da sam se više od same operacije bojao brijanja. Kad mi je ljubazna sestra rekla da ću morati sam obrijati mošnje i dala mi žilet - evo i sad se naježim kad to spomenem - umro sam od straha. Kad sam zamolio malo pjene za brijanje i kad se sestra nasmijala, rekavši da se to radi na suho, ja sam - baš poput Olivera - i drugi put umro. Pa ipak, ne biste vjerovali kako se muškarci dolje lako briju na suho. Nešto, doduše, pomogne i kad shvatiš koliko je u stvari duboko besmislen strah da ne ozlijediš jaje koje će ti za sat-dva ionako otfikariti.

Posljednje čega se sjećam jest operacijska sala i doktor koji prilazi s rukavicama i crta mi nešto flomasterom ispod pupka. "Doktore", bilo je zadnje što sam rekao, "pazite: MOJA lijeva strana. Moja, ne vaša." Onda sam zaspao.

Glas kaže da ne dišem

Operacija je uspjela, ali to - dobro, to i pobjeda Liverpoola u finalu Lige prvaka - bilo je jedino dobro u danima što će uslijediti. Histološki nalazi pokazali su da se radi o zloćudnom neseminomskom tumoru u uznapredovanoj fazi, pa su me poslali na CT.

Ušao sam u sobu i legao na stol. Glas iz zvučnika rekao je da ne dišem, i onaj golemi prsten dva puta mi je prešao preko trbuha i međunožja. Glas je rekao da sad mogu disati, a onda je, nakon predugih pet minuta, mašina opet krenula. Ovaj put produžila je preko prsiju, sve do glave. Nikad prije i nikad poslije nisam se tako preplašio. Zašto prsi? Glas je rekao da mogu disati, ali ja nisam disao. Sve je u meni premrlo od straha.

Čekao sam nalaz pola sata. Šta kaže mašina? - pitao sam hineći dobro raspoloženje, iako sam tupava, iskrivljena osmijeha morao izgledati kao lik iz hrvatskih sapunica. Doktor nije ništa rekao, samo mi je dao nekakvu omotnicu. Bez odgovora, bez objašnjenja. Doktori to rade valjda jedino u američkim filmovima. U Hrvatskoj, samo vam daju kuvertu i kažu "do viđenja". Omotnicu sam, naravno, odmah otvorio i pročitao onim poznatim rukopisom ispisano: nešto nešto metastaze nešto nešto pluća.

Noge su mi se odsjekle. Lutao sam neko vrijeme bolničkim hodnicima. Tumplek u meni pokušao je na svoj način protumačiti te dvije riječi, ali ovaj put nije bilo drugih objašnjenja. Čak i za njegove male mogućnosti shvaćanja sve je bilo potpuno jasno. Moj je rak metastazirao na limfne čvorove i pluća.

Tako to, dakle izgleda. Nalaziš se na ulici s komadićem papira na kojemu piše "metastaze na plućima", blijed poput onog advokata s početka priče, i prvi put ozbiljno misliš da si ozbiljno bolestan čovjek. Stvar je tako čak i meni sad izgledala ozbiljno, ali nije se više moglo natrag. Sjeo sam za kompjuter i napisao redovni, deseti Izvještaj o zdravstvenom stanju druga Bore. Radni ljudi i građani obaviješteni su o zlokobnim rezultatima spiralne tomografije, predstojećem liječenju i "potrebama za donacijom dva tipa kose: jedne smeđe, ravne do umjereno valovite, ispucale na vrhovima i dužine od 40-50 cm, te druge - crne i razuzdano kovrčave, ne duže od 4 cm".

Kad ih danas čitam, bilo je u tim svakodnevnim Izvještajima baš onako istinski budalastih dosjetki i pošalica, od dvoumljenja liječničkog konzilija između jugoslavenskog i kubanskog modela liječenja, dakle titoizacije ili kastracije, preko parola "Jajce mora pasti!" i "Bolje rak nego pakt!", do pjesmica poput "Moja snaja umrla od straja - u me više očiju neg jaja". Bilo je, kažem, tu svakojakih neukusnih šala, ali meni je osobno najdraža bila ona kad sam, zaveden reputacijom zagrebačkog zdravstva, prihvatio poziv prijatelja iz metropole da se liječim u Kliničkoj bolnici Rebro.

Kad je, naime, nešto kasnije Nacional birao najbolje klinike u Hrvatskoj, između njih dvadesetak iz svakog područja - od kardiologije i neurokirurgije do ortopedije i pedijatrije - sve su najbolje hrvatske klinike bile u Zagrebu, sve osim jedne: to je bila onkologija splitske bolnice Firule.

Svatko ima tetku...

To, dakle, da netko iz Splita, gdje se nalazi najbolja hrvatska onkologija, i gdje je onkologija zapravo jedina pristojna klinika, ide liječiti karcinom u Zagreb, gdje se nalaze sve najbolje hrvatske klinike osim one za karcinome, to je - ako mene pitate - mogao napraviti samo tumplek male mogućnosti shvaćanja. Valjda je samo takav nerazuman tip i mogao pristati na tu, kako se zove - kemoterapiju.

Kako sam došao do toga? Od prvog Izvještaja liječničkog konzilija, od prvog glasa koji je krenuo o mojoj bolesti, počela je široka društvena akcija neslućenih razmjera. Deseci poznatih i nepoznatih ljudi, dragih prijatelja i dalekih poznanika, hvalili su moj entuzijazam u borbi protiv opake bolesti zdravom zajebancijom, upozoravajući me da karcinom ipak nije zajebancija. Dobronamjerno, svaki od njih s nekim iskustvom iz druge ili treće ruke - a znate već kako svatko ima tetku čije svekrve nećak ima prijatelja kojemu je babi neki tip iz Temišvara tumor izliječio telefonom - preporučali su mi ozbiljnije, provjerene metode: terapiju kristalima, homeopatiju, oomantiju, meditaciju, astralnu transmisiju, bezmesnu dijetu, bioenergiju, pranoterapiju, zonsku prehranu, ruske magnete, tahićanski noni, filipinske goloruke kirurge, uklanjanje sihira Kur'anom, matičnu mliječ, izgladnjivanje, rebirthing, tianshi, yantru, reiki, ljekovite trave, talismane, hodočašće Gospi Međugorskoj i spavanje u Keopsovoj piramidi.

Dok nisam i sam obolio od raka, ja - vjerujte mi - nikad ne bih ni doznao koliko je medicina u stvari napredovala, i koliko danas postoji lijekova za tu nekad neizlječivu bolest.

Kako sam ja, međutim, tumplek s kliničkom dijagnozom i malom mogućnošću shvaćanja, bilo je previše očekivati da poslušam zdrav razum i prepustim se provjerenim filipinskim stručnjacima koji ručno vade tumore, indijskim ekspertima sa šarenim kamenčićima ili najboljim majstorima reikija u kvartu. U očaju, potpuno nerazumno poslušao sam Ivu Marinovića, starog zagrebačkog alternativca koji mi je povjerio da u Zagrebu ima neki tip, onkolog ili tako nešto, koji je navodno završio petogodišnji tečaj na tom, kako ga oni zovu, medicinskom fakultetu. Taj čovjek, rekao mi je Ivo, ima najviši iscjeliteljski stupanj, takozvani doktorat medicinskih znanosti, i tumore liječi nekakvom - ne znam jesam li dobro zapamtio - kemoterapijom.

Kolike su mi šanse?

Odlučio sam stoga svoje zdravlje povjeriti u ruke tajanstvenoj sekti ljudi u bijelom, potpuno zaveden pričama mog prijatelja kojemu su ti takozvani "doktori" navodno pomoću običnog gipsa izliječili slomljeno rame. Riješio sam tako za početak dati šansu službenoj medicini.

A da mi na kemoterapiji ne bude dosadno, par dana prije puta u Zagreb nazvao me urednik kulture Jutarnjeg lista i naručio od mene roman za ljetnu kiosk-ediciju. Imao sam u laptopu jednu staru skicu, pa sam pristao. Na koncu, ima li za pisanje humorističnog romana inspirativnijeg i prikladnijeg mjesta od tihe izolacije sobe na onkološkom odjelu Rebra, s iglama zabodenim u podlaktice, osam sati dnevno priključen cjevčicama na bočice citostatika i fizioloških otopina koje kapaju tako beznadno sporo da sam - sad mogu priznati - nekoliko puta odvrnuo onaj regulator da mi vene malo potegnu na eks?

Kemoterapiju je vodio dr. Mislav Grgić, kojega su mi predstavili kao jednog od vodećih europskih autoriteta za karcinome testisa. Doktor Grgić bio je prvi koji je ponudio da sjednem, te ženi i meni strpljivo - kao u američkim filmovima - objasnio kakva je, zapravo, ta moja bolest. Tumpleka u meni to je ohrabrilo da postavi onu znamenitu rečenicu iz tih filmova: "Doktore, recite mi iskreno: kolike su moje šanse?" Dr. Grgić je odgovorio: "Jako dobre, ja bih rekao između 75 i 85 posto."

Moje su šanse dakle jako dobre. Koliko sam shvatio, kod karcinoma testisa stopa uspješnosti liječenja je između 50 i 95 posto, ovisno o tome jeste li liječniku otišli prvi dan kad ste ispod tuša napipali kvrgavo jaje, ili godinu dana kasnije. Meni, tumpleku, trebalo je više od pola godine, pa se u mom slučaju ta donja granica sa 50 popela do 75. Prije samo tridesetak godina s istom dijagnozom ostajalo je nekoliko mjeseci života. Kemoterapija je upravo kod ove bolesti pokazala najspektakularniji napredak, pa se može reći da je rak testisa lutrija među rakovima.

Vijesti su bile dobre, ali ja sam pomislio isto što i vi - što je s onih 15 do 25 posto? Jebi ga, netko mora i u taj postotak. Sedamdeset pet posto je lijepa brojka, dovoljna da se i Ustav promijeni, ali uvijek ima tih 15 do 25 posto opozicije što vam radi o glavi. Kemoterapiju, dakle, ne preživi svaki peti. Vratio sam u glavi film i brojao ljude u čekaonici.

"Naravno", prekinuo me dr. Grgić u razmišljanju, "morate razmišljati pozitivno, vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi." Klimao sam glavom, a onih pola izlječenja u njoj lupalo mi je iznutra o sljepoočnice. "Ja ću, sa svoje strane, napraviti sve što se tiče moje polovice posla, a vi ćete morati dati sve što se tiče vaše", nastavio je doktor. "Zapamtite, pola uspjeha terapije je u vašoj glavi."

Ha, pomislio sam, moja glava i nije nešto na što bi se suvremena medicina trebala oslanjati. U ogledalu bolničkog zahoda gledao sam tu debelu, zbunjenu njušku. Pola uspjeha? Ovako odoka, ja joj ne bih povjerio više od desetine.

Nakon prvog tjednog ciklusa kemoterapije žena i sestra su mi obrijale glavu. Svidio mi se novi imidž. Od sredovječnog rockera pretvorio sam se u rabijatnog stokilaša. Dva klinca na motoru što su maltretirala jedan stari bračni par na Bačvicama pobjegla su čim sam im prišao, i shvatio sam moć stajlinga. Nakon drugog ciklusa počela mi je zaudarati hrana, nakon trećeg ni cigarete u bolničkom zahodu nisu prijale. Nakon petog više nisam bio tako oran za zajebanciju.

Humor na mozgu

Što je od one polovice bilo u mojoj glavi, bilo je - ne znam kakav su posao citostatici napravili s tumorom tamo dolje, ali humor na mozgu bio je gotovo savladan. Tek pokoja šala o dobrim stranama kemoterapije - "Kemoterapijom protiv peruti" - i beskrupulozno manipuliranje sažaljenjem obitelji: daljinski upravljač je samo tvoj, i nitko se ne buni kad pustiš Toma Waitsa. Većinu vremena, međutim, gutao sam skupe američke tablete protiv mučnine, povraćao u zahodsku školjku i grmlje oko bolnice, i čekao Dan D. Zapravo, Dan CT: tomografija na radiološkom odjelu Rebra pokazat će rezultate četveromjesečne kemoterapije.

DRUGA OPERACIJA U ZAGREBU NA REBRU

Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. ‘Drugovi, bit ću otvoren’, rekao sam i spokojno pao u besvijest. Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela. Tumor je bio mrtav 

Tih petnaestak minuta u čekaonici pred CT-om možda nisu najdulje u mom životu - dulje je bilo, recimo, onih pet minuta sudačke nadoknade utakmice Olimpija-Partizan 1976. - ali meni je izgledalo da nalaze CT-a čekam cijelu vječnost, činilo mi se da ih čekam toliko dugo da sam, bez obzira kakvi bili, zapravo već lijepo i poživio.

Nije, istina, bio bogzna kakav život, tu u hodnicima Rebra - poput onoga nesretnog Karimija što je 15 godina živio na pariškom aerodromu, pa je po njemu Spileberg snimio film - ali obzirom na okolnosti, 15 godina u čekaonici s Ferićevim romanom s trafike nije izgledalo kao nešto na što se čovjek smije žaliti.

Onda je koncem 2020. godine konačno izašla doktorica Jasna Marinić, prekrasna i uvijek vesela gospođa, tako draga i nasmijana da mi njen osmijeh na vratima nije ništa značio. Meni, naime, ona izgleda kao osoba koja se smije i dok spava. Nisam bio posve u krivu: kemoterapija je potpuno uništila metastaze na plućima, ali male mrlje na limfnim čvorovima još su bile tu. Sitne, možda čak i manje nego na početku, ali još uvijek tu. Ti su ostaci mog raka najvjerojatnije mrtvi, no doktor Grgić je htio biti siguran. To je značilo još jednu operaciju.

Ipak, dobri nalazi CT-a napunili su mi baterije. Glava je opet bila puna i spremna, i optimizam je narastao do te mjere da sam doktoru Grgiću htio reći: "Doktore, samo da vam kažem da ja sad preuzimam tri četvrtine. Što se mene tiče, može i sto posto, ali morate i vi zaraditi plaću." Ležeći na stolu u sali, pitao sam okupljene kirurge znaju li što je Milorad Bibić Mosor rekao doktorima prije operacije. "Drugovi, bit ću otvoren", rekao sam i spokojno pao u besvijest.

Pet sati poslije probudio sam se kao zdrav čovjek. Laparaskopska operacija limfnih čvorova u potpunosti je uspjela, i histološki nalazi s patologije pokazali su da je tumor mrtav.

Ako me danas, desetak mjeseci kasnije, pitate vjerujem li zaista da sam zajebancijom pobijedio rak, reći ću vam - da. Dobro, nešto su malo pomogle i nekonvencionalne metode neobične sekte ljudi u bijelom s Rebra. Znam da je ljudima teško povjerovati, ali ja sam svim filipinskim i indonezijskim skepticima, majstorima kristala, kašika, voodoooa i bijele magije, skidačima uroka i guruima vegetarijanstva spreman staviti na uvid cjelokupnu dokumentaciju.

Pola je na mojoj glavi

Moj se život od tada posve promijenio: živim po pravilima te, kako se zove, medicine, ljudi u bijelom svaka tri mjeseca snimaju me nekim čudotvornim spravama, za svaku zubobolju ili visoku temperaturu dobivam nekakve šarene bombončiće, i danas sam novi čovjek. Naumio sam bio čak se i sasvim povući u ženinu vikendicu na Braču, i napisati nekakav medicinski priručnik, ali moj majstor doktor kaže da u svijetu već postoji nekoliko takvih knjiga.

Jednu stvar sam zapamtio. "Morate razmišljati pozitivno", čujem i danas majstorov glas, "vi znate da je pola izlječenja svakog čovjeka u njegovoj glavi."

I ako vam se ujutro, dok se gledate u ogledalu, učini da ne bi toj glavi povjerili toliko, nemojte podcjenjivati njene goleme iscjeliteljske potencijale. Pola uspješnog izlječenja je u njoj, a priznat ćete da to nije mala stvar: s jedne strane pet tisuća godina povijesti medicine, od prvih sumerskih operacija do hi-tech spirale DNK, napori stotina tisuća vračeva, druida, alkemičara, dijagnostičara, epidemiologa i kirurga, milijuni godina njihovih studija, milijarde dolara uložene u laboratorije i bolnice, cijele kongresne biblioteke medicinske literature, sve to s jedne strane - a s druge tek vaša neispavana, neumivena glava s četiri razreda srednje građevinske škole. Nije loše, zar ne?

Kako bilo, za rano dijagnosticiranje “tum. testisa” učinio sam dovoljno za titulu prvaka Lige za borbu protiv raka. Stotine prijatelja i poznanika već mjesecima se kod tuširanja ustrajno pipa između nogu. Napipate li stoga nakon ove priče nešto sumnjivo u gaćama, zapamtite da je tum. testisa čista zajebancija ako se liječi na vrijeme. Sačuvajte hladnu glavu - jer u njoj je, podsjećam, pola uspjeha, a on se čuva na hladnom, suhom i mračnom mjestu - i okladite se sa ženom u dvjesto kuna da će vam doktor Ivanišević držati jaja u rukama.

Preuzeto sa stranica "Jutarnjeg lista".