Ispovijest Marije M.
Htjela bi skrenuti pažnju na onaj odnos pacijent – liječnik.
Marija M., studeni 2006.
Moja priča je počela prije manje od 2 godine kada sam bila djevojka sa normalnim životnim problemima. Nakon diplome, godinu dana sam tražila posao i konačno, kada sam se zaposlila, osjetila sam bol na desnoj strani u predjelu slijepog crijeva, tako da sam bila poprilično sigurna da se radi o slijepom crijevu ili kili.
Međutim, jedno jutro na putu za posao svratila sam na hitni kirurški gdje je sve započelo. Kada me liječnik pregledao, rekao je ovo nije za kirurgiju nego za ortopediju. Da budem iskrena to mi ništa nije značilo, ali sam „predosjetila“ ono nešto, za što danas sa sigurnošću mogu reći da nam Bog nije džabe dao instinkt. Stigao je ortoped i počeo sa pitanjima: od kada vas tu boli, gdje ste bili do sada, jeli vam itko bolovao u obitelji itd. Sjećam se da sam protrnula i da sam zanijemila što se u svakom slučaju i vidjelo na meni ali mi karcinom nikada u životu nije pao na pamet! Ultrazvuk je potvrdio: imam tumor. Moje prvo pitanje je bilo hoću li moći imati djece? To me je pitanje ustvari mučilo kroz cijeli taj moj period liječenja.
Uslijedila je prva operacija na kojoj je izvađen tumor veličine jajeta, i onda potvrdili da se radi o osteosarkomu gradusa 2. Radilo se o izuzetno rijetkoj vrsti bolesti što u konačnosti opet potvrđuje moju priču o tome kako sam posebna.
Kada sam završila na onkologiji kod prof. Vrdoljaka, sjećam se našeg prvog susreta na kojem je on počeo onako, jednom brzinskom psiho pripremom. Pustio je u pozadini laganu muziku i počeo sa pričom kako je kemoterapija nužna u mojoj situaciji i da na ništa drugo niti ne pomišljam. Ja sam se u tom momentu samo isključila, pustila ga da završi i lagano se smješkala računajući u sebi: samo Vi pričajte svoje, ja ću ionako napravit što je mene volja, meni to nije potrebno jer sam ja zdrava. Tumor je izvađen kao i okolno zdravo tkivo i ja sam sad mirna.
Dakle, najteže u svemu tome je ta neizvjesnost i samo prihvaćanje bolesti. Da sam ja ta koja to mora proći i nitko drugi. Mogu ja vikat i skakat ali nitko drugi to ne može proći osim mene.
Zatim sam se „uhvatila“ raznih bioenergetičara i homeopata. Oni svi smatraju da liječenje citostaticima i radijacijom nije potrebno. U jednom trenutku sam shvatila da nemam hrabrosti preuzet život u svoje ruke i igrat se Boga. I kako bi mogla pljuvat po pustim godina što su ih liječnici posvetili liječenju karcinoma? I kakva bi majka ja to bila da sam rodila dijete kojem bi vjerojatno jednog dana svjesno oduzela majku? Imala sam veliku bezuvjetnu podršku u ljubavi i to je bila moja najveća sreća. Što je taj muškarac stao uz mene neovisno o tome hoćemo li dobit svoju djecu ili ih posvojit. Sjećam se da sam mu jednom prilikom rekla da mora biti svjestan da postoji velika mogućnost da nikada nećemo imati svoju djecu na što me on pogledao i rekao: jesi li ti normalna?? Prodat ćemo sve vinograde i kupit kineza ako treba! To mi je bilo i više nego dovoljno.
Sjećam se jedne situacije sa onkologije kada sam u čekaonici sjedila sa roditeljima, još uvijek ne prihvaćajući kemoterapiju. Bila sam užasno živčana. Nervirala me svaka upućena riječ tipa: što ti je doktor rekao i slično? U jednom trenutku otac me onako na rubu svojih snaga upitao: Reci mi čega se ti toliko bojiš? Zastala sam, i stvarno, upitala sam se čega? Da ću ostat bez kose?? Pa narast će, što ima veze! Da će mi bit muka? Pa što!? Koliko trudnica povraća! Tada sam ovako postavila svoju situaciju: Kao da sam trudna samo što nema bebe.
A da ne govorim kako sam se taj cijeli svoj period liječenja osjećala kao da sam popila apaurin i viagru…..
Htjela bi skrenut pažnju na onaj odnos pacijent – liječnik. Svi mi imamo dobru teoriju o tome kako bi se trebali ponašati ali je činjenica da je malo tko primjenjuje, kako sa strane liječnika tako i sa strane pacijenta.
Provodeći puste sate u hodniku gledala sam kako se pacijenti ponašaju. Svi nešto pušu, dahću, žure se, žale se, ne shvaćajući da se svi nalazimo u sličnoj situaciji i da nam takvo ponašanje može samo škoditi. Najviše nam je potrebno strpljenja kojeg je, nažalost, u takvoj situaciji jako teško imati.
Pacijentima bi poručila da ne misle kako je njima najgore, jer bez obzira kako netko dobro izgledao izvana, nikad ne možete znati što se krije u tom čovjeku. Ja sam živi svjedok tome, jer sam bila prelijepa.
A liječnici prolaze kroz one hodnike i izlaze iz jedne prostorije u drugu kao miševi. Imaju krcato posla, puno pacijenata a premalo osoblja.
Međutim, jako je važno da međusobno jako puno razgovaramo jer otkud sam ja mogla znati da bubrezi bole kao reakcija na jedan lijek, ili kosti od same terapije?!? Pacijentu prvo najgore padne na pamet.
Ja sam se kroz moje liječenje stalno pitala zašto mi doktori ne odgovaraju na neka standardna pitanja kad sam im u tom periodu bila najmlađi pacijent u bolnici. Jedno od tih pitanja je bilo kako će se moje tijelo ponašati. Naravno da nam na to nitko ne može točno odgovoriti jer nije ni svačiji organizam isti, ali je činjenica da se može pretpostaviti što se može očekivati. Tako je mene interesiralo što će se događati sa mojim tijelom, tj. kada će mi počet otpadat kosa, kako će to izgledati, što će mi se dogoditi sa jajnim stanicama, kako se inače podnosi takva terapija i slično.
Sjećam se da sam jednom prilikom došla kod prijateljica, budućih liječnica, i onako energično i ljutito im počela govoriti: zašto oni sa mnom ne razgovaraju?? Zašto mi ništa ne objašnjavaju? Nakon njihovih pustih pokušaja objašnjenja upitale su me: znaš li ti koliko bi njima trebalo vremena da tebi, jednom laiku, idu objašnjavati ono što su oni učili 6 godina na fakultetu a poslije na specijalizaciji? Što je najgore bile su u pravu. Ali ipak mislim da je jedno obostrano razumijevanje i suradnja itekako potrebna. E sad bi bilo idealno kad bi se uspjeli naći na pola puta. Da malo popustimo i jedni i drugi.
Sa strane liječnika htjela bi obratiti pozornost na njihovo ponašanje. Shvaćam da je njima sve to rutina i da oni nemaju nama kada objašnjavati gdje, kada, kako, zašto?? Ali to vrijeme se mora naći baš radi efikasnijeg liječenja! Pa kada u trgovini nešto kupujete želite znati nešto o tom proizvodu a kamoli kada se radi o vašem tijelu. Mislim da bi malim dijelom oni trebali shvatiti našu poziciju. Uostalom, puno je lakše kada čovjek zna kakve simptome može očekivati.
Neki to nazivaju pokorom. Ja to ne bi tako nazvala. Pokora je kada čovjek nešto jako zgriješi! Pa zar mislite da je jedna mlada osoba ili bilo tko drugi, toliko zgriješio da je trebao proći kroz sve to?!? Ja tako ne mislim! Bog mi je dao upravo onoliko koliko mogu nosit, a eto, ni sama nisam znala koliko je to.
Moram priznati da sam jako ponosna na sebe što se u niti jednom trenutku nisam upitala zašto ja?!? Uostalom, zašto to ne bi bila ja? Zašto bi se to trebalo događati samo drugima? Što smo mi, „vrjedniji“ od drugih??
Imala sam sreću da sam osjećala veliki duševni mir. Jedan svećenik mi je rekao da je izmoljeno za mene. I stvarno, tek nakon svega sam saznala koliko puno ljudi se molilo za mene i išlo na križni put.
Puno je lakše kada čovjek nalazi oslonac u vjeri, a da je i to lako - nije!
Jako je važno da imamo povjerenja u svog liječnika. Ustvari, to je jedna od ključnih stvari. Ja moram priznati da sam imala veliku sreću baš radi toga što sam imalo to povjerenje i znala sam, da ukoliko oni ne budu kompetentni za moje liječenje, da će me poslati dalje. Međutim, usred svog liječenja imala sam jednu neugodnu situaciju zbog koje sam odustala od svega. Do toga je dovela jedna obična nepažnja. Nazvala sam svoje i samo sam im rekla: ja sam završila sa liječenjem, sve je u redu i meni više ništa nije potrebno.
To znači da u jednoj takvoj nezavidnoj situaciji u kojoj se nalazi pacijent morate paziti i na ono malo ponosa što nam je ostalo. Jer smo jako osjetljivi, a vi očito netaktični.
Čak sam imala jednu nezgodu prilikom liječenja pri kojoj mi je ostao ožiljak. Netko je komentirao: „A što ćete? Jednostavno imamo neke nemirne pacijente!“ E pa znate šta?!? Zabila bi ja Vama iglu u ruku i očekivala bi od vas da pod pustim citostaticima i apaurinima od kojih ste itekako zamantani, svako sat vremena idete na wc koji vam je udaljen 7 metara, dok sa sobom u ruci doslovno nosite željeznu stalažu koja vam je u tom momentu teža od ijedne vreće cementa! Ožiljak je najmanji problem. E sad, radi se o tome da se teoretski to moglo izbjeći, ali ako ja – kao pacijent, za to nikada nisam krivila bolnicu, od vas ću očekivati jedino da ni vi ne krivite mene!
Jako često sam povraćala i na kraju su mi neki govorili da toliko pričam o tom povraćanju da mi je to sigurno na psihičkoj bazi. Onda sam ja lijepo došla kod svog liječnika i rekla mu da ako je to na psihičkoj bazi da mi osigura psihologa i da sam ja spremna na suradnju. Onda mi je čovjek lijepo objasnio da je terapija koju primam jaka i da je to jednostavno od toga.
Prva terapija me totalno satrala, ali se sjećam da sam ipak iza prve jedva čekala drugu jer bi to značilo da je još jedna iza mene. A nije ni svačija terapija ista. Ja još nisam nikoga upoznala s takvim simptomima. Možete li zamisliti ženu od 1,80m i 70kg žive vage kako povraća svako sat-dva, kako ne može na noge, kako apsolutno ništa ne može staviti u usta, kako vam smrdi apsolutno sve, uključujući i vašu kožu, sapun… užasno me nervirala svaka upućena riječ. Ali me nerviralo na način da bi počela povraćati a ne vikati jer za vikanje nisam imala ni snage.
Upozorenje: Nikada nemojte sažalijevati pacijenta! To je nešto najgore što možete napraviti! I poštivajte njegovu želju! Neki o bolesti ne mogu razgovarati, a neki su – kao ja- lajavi bili i ostali. I vodite higijenu, jednostavno-perite se. Nama su osjetila jako izražena tako da na kilometre osjetimo ono što nitko ne bi!
Moje je mišljenje, da i nije tako teško umrijeti i da je teže onome tko ostaje nego onome tko umre zato što se bolesnik spasi od svoje muke. Teško je živjeti.
Činjenica je da je to bolest današnjice i da se, nažalost, s tim moramo pomiriti. Bez obzira na to što skoro nema kuće u kojoj nečeg sličnog nije bilo, težina te bolesti se nikada neće promijeniti.
Meni je danas užasno teško živjeti u ogromnom strahu ne samo za mene nego i za moje najbliže. Dobro se kaže: tko se opeče i na hladno puše.
I osjećam ogromnu grižnju savjesti. Grižnju savjesti zašto je meni dobro a drugome nije?!? Pogotovo ako je netko mlađi od mene. Jeste da sam i ja mlada ali ipak…. Tako da bi trebala kraj sebe imati jednu papigu koja će mi stalno ponavljati: bit će sve u redu!
I znate što, od kada sam diplomirala prije 3 godine diploma mi stoji u futroli, ali sam sebi rekla da ću nalaz od magnetske rezonance uokvirit i stavit na zid tako da se svaki put podsjetim da sam zdrava.
Eto, kosa je narasla, ja sam se udala i sada ispred Vas stoji Marija Tokić Mihanović, ljepša nego ikad!
P.s. Marija je danas zdrava mlada žena, vjenčala se na sv.Juru zaštitnika onkologije, ima dvoje djece, Bruna koji nosi ime po dr.Luetiću koji ju je operirao i Terezu koja je ime dobila po majci Terezi. Radi i živi punim plućima.
2095